To nešto naše...
Osećala sam je, znaš... Dodirivala njen bezobrazni prah. Posedovala sam delić njenih tajni. Bila sam i ostala očarana tankim, krhkim nitima tog savršenog zločina prirode. Savršeno osmišljenog, ali previše nepredvidivog do te mere da upravlja psihom. Nesvesno osećamo tu tamu, spoznajemo je i žudimo za njom, nalazeći izgovore i neželeći pravi povod.
Pogledajte se u ogledalo, naizgled sve će biti jednostavno i uobičajeno. Činiće se isuviše normalnim, ali nije. Videćete oštre obrise lica, obratićete pažnju na njih sasvim nehotice.
Ivice i krajevi privlače ljude, pa makar bili i oštri i najslabiji što mogu biti.
Tama je kraj nečega neuništivog, ali možda i to naizgled neunižtivo i večno ima svoj kraj. Iza ivica se krije priča, a ispred njih nešto individualno. Kosa koja Vam verovatno prekriva realnost, bila ona ružna ili lepa, stajaće tu sve dok ne učinite nešto da je promenite. Trepavice će nekako uvek tu stajati kao znak da ne možete baš uvek sve učiniti. Nije sve do Vas, ali verovatno se nećete ni zapitati do čega može biti. Dubina zenica prkosiće tom nežnom licu i usnuloj, iscrpljenoj koži. Nateraće Vas da ne uočavate ivice, već srž. Toliko će Vas okupirati da Vam ono iza ivica, izvan granice komfora neće izgledati nimalo primamljivo i neće buditi žudnju. Bez nje ni jedna iskra nikada nije gorela ili gušila svoju svetlost... Nikada ne bi bilo lepote u mračnim i lošim stvarima. Lošim jer nisu savršene, bar ne dovoljno za Vas same. Uvek ćete im naći manu i ako je to ono što posle žudnje želite. Sve je loše na svoj način, zar ne?
Žudnja nas tera da mislimo optimističnije, uvodi nas u svet ludila. Dopuštamo joj to na način na koji gledamo u te oči, na koji grizemo usnu kidajući njene deliće radi reakcije pomalo neosvojive osobe ili još luđe - zbog reakcije nas samih. Vetar bi možda pomerio po koju granu i ne, ne bismo čuli. Toliko bi nas okupiralo to nešto neobjašnjivo dopadljivo da više ne bismo primećivali toliko očigledne i bitne stvari. Jeza bi možda gušila pregršt drugih osećaja, međusobno sluđenih. Ulivala bi strah.. Nikada ne bismo tražili razlog za žudnjuu, jer bismo ga duboko u sebi sigurno već znali i osećali, ali razlog i povod iznenadnog straha uvek bi bio zanimljivija i na čudan način komfornija tema. Ova bića u nama, u našim domišljatim ljušturama prekrivena maskama istinske boli gotovo uvek bi osećala žudnju za istraživanje nepoznatog.
Baš uvek i to bez pogovora i nedoumice. I dalje bismo gledali u te zenicе i željno negodovali da istržimo njene dubine.
Pogledajte se u ogledalo, naizgled sve će biti jednostavno i uobičajeno. Činiće se isuviše normalnim, ali nije. Videćete oštre obrise lica, obratićete pažnju na njih sasvim nehotice.
Ivice i krajevi privlače ljude, pa makar bili i oštri i najslabiji što mogu biti.
Tama je kraj nečega neuništivog, ali možda i to naizgled neunižtivo i večno ima svoj kraj. Iza ivica se krije priča, a ispred njih nešto individualno. Kosa koja Vam verovatno prekriva realnost, bila ona ružna ili lepa, stajaće tu sve dok ne učinite nešto da je promenite. Trepavice će nekako uvek tu stajati kao znak da ne možete baš uvek sve učiniti. Nije sve do Vas, ali verovatno se nećete ni zapitati do čega može biti. Dubina zenica prkosiće tom nežnom licu i usnuloj, iscrpljenoj koži. Nateraće Vas da ne uočavate ivice, već srž. Toliko će Vas okupirati da Vam ono iza ivica, izvan granice komfora neće izgledati nimalo primamljivo i neće buditi žudnju. Bez nje ni jedna iskra nikada nije gorela ili gušila svoju svetlost... Nikada ne bi bilo lepote u mračnim i lošim stvarima. Lošim jer nisu savršene, bar ne dovoljno za Vas same. Uvek ćete im naći manu i ako je to ono što posle žudnje želite. Sve je loše na svoj način, zar ne?
Žudnja nas tera da mislimo optimističnije, uvodi nas u svet ludila. Dopuštamo joj to na način na koji gledamo u te oči, na koji grizemo usnu kidajući njene deliće radi reakcije pomalo neosvojive osobe ili još luđe - zbog reakcije nas samih. Vetar bi možda pomerio po koju granu i ne, ne bismo čuli. Toliko bi nas okupiralo to nešto neobjašnjivo dopadljivo da više ne bismo primećivali toliko očigledne i bitne stvari. Jeza bi možda gušila pregršt drugih osećaja, međusobno sluđenih. Ulivala bi strah.. Nikada ne bismo tražili razlog za žudnjuu, jer bismo ga duboko u sebi sigurno već znali i osećali, ali razlog i povod iznenadnog straha uvek bi bio zanimljivija i na čudan način komfornija tema. Ova bića u nama, u našim domišljatim ljušturama prekrivena maskama istinske boli gotovo uvek bi osećala žudnju za istraživanje nepoznatog.
Baš uvek i to bez pogovora i nedoumice. I dalje bismo gledali u te zenicе i željno negodovali da istržimo njene dubine.
Коментари
Постави коментар